Dekret “OPTATAM TOTIUS”

PAVAO BISKUP SLUGA SLUGU BOŽJIH

ZAJEDNO S OČIMA SVETOGA SABORA NA TRAJAN SPOMEN

DEKRET »OPTATAM TOTIUS«

o odgoju i obrazovanju svećenika

Uvod

Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov duh,[1] toga je svjestan ovaj Sveti Sabor. Stoga ističe odlučnu ulogu odgoja svećenika i donosi neka. osnovna načela. Njima se potvrđuju vjekovima već prokušani zakoni i uvode novine koje će odgovarati konstitucijama i dekretima ovog Svetog Sabora i promijenjenim prilikama našeg vremena. Zbog jedinstva katoličkog svećenstva, taj je odgoj potreban svim svećenicima, i svje­tovnim i redovničkim, pripadali ma kojem obredu. Zbog toga neka se ovi propisi, koji se izravno odnose na dijecezanske svećenike, na odgovarajući način, prilagode svima.

 

I. UREDBA ODGOJA SVEĆENIKA KOD POJEDINIH NARODA 

1. Tolika je razlika između pojedinih naroda i krajeva da je moguće donijeti samo opće zakone. Zato treba za svaki pojedini nahod ili obred uvesti posebnu uredbu odgoja svećenika koju će utvr­diti biskupske konferencije[2] i Sveta Stolica odobriti a valja je od vremena do vremena preispitati. Njome će se zakoni što za sve vrijede prilagoditi posebnim okolnostima mjesta i vremena, da bi odgoj svećenika uvijek bio u skladu s pastoralnim potrebama poje­dinih krajeva u kojima će oni vršiti svoju službu.

 

II. USTRAJNI JE PROMICANJE SVEĆENIČKIH ZVANJA

2. Dužnost promicanja svećeničkih zvanja[3] spada na svu kršćan­sku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije punim kršćanskim živo­tom. Ovome najviše pridonose kako obitelji, koje oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem plodnom životu sami mladi sudjeluju. Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na razvoj mla­dih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti. Neka svi svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja; neka svojim osobnim, skromnim, radi­nim, radosnim životom kao i uzajamnom svećeničkom ljubavlju i bratskom suradnjom u radu privlače srca mladih prema svećeništvu.

Dužnost je biskupa da potiču svoje vjernike na rad u promicanju zvanja i da osiguraju tijesnu povezanost svih snaga i napora. A one koje smatraju pozvanima u službu Gospodinu treba da očinski pot­pomažu ne žaleći pri tom nikakvih žrtava.

Takva djelatna jednodušnost svega Božjeg naroda u promicanju zvanja odziva se djelovanju Božje providnosti, koja osobama što ih Bog odabire da budu dionici hijerarhijskog svećeništva Kristova udje­ljuje odgovarajuće darove i pomaže ih svojom milošću, a zakonitim službenicima Crkve Bog povjerava zadatak da pripravnike koji u ispravnoj namjeri i punoj slobodi zatraže tako veliku službu, uvi­djevši njihovu podobnost, provjere, pozovu i pečatom Duha Svetoga posvete za bogoštovlje i službu Crkvi.[4]

Sveti sabor preporuča u prvom redu već provjerena sredstva takove suradnje sviju, a to su žarka molitva, kršćanska pokora ali i svakim danom produbljivan odgoj vjernih kršćana, koji se postiže bilo propovijedanjem i katehezom ili i uporabom raznih sredstava društvenog saobraćaja i to tako što će se razjašnjavati potreba, narav i vrsnoća svećeničkog poziva. Osim toga nalaže Djelima za zvanja što su u skladu s odgovarajućim papinskim dokumentima u krilu pojedinih biskupija, krajeva i naroda već uspostavljena ili ih treba još uspostaviti, da sav pastoralni rad oko promicanja svećeničkih zvanja urede metodički i suvislo i da ga s jednakom obzirnošću i ža­rom promiču, ne zanemarujući pri tom nijedno od prikladnih pomagala što su ih korisno iznašle današnja psihologija i sociologija.[5]

Treba da Djelo promicanja zvanja širokogrudno prelazi granice pojedinih biskupija, naroda, redovničkih obitelji i obreda te, imajući u vidu potrebe opće Crkve, pruži svoju pomoć osobito onim kraje­vima u kojima su za Gospodnji vinograd radnici hitnije potrebni.

Odgoj i obrazovanje u malim sjemeništima

3. U malim sjemeništima, koja su ustanovljena da se u njima gaje klice zvanja, neka naročit vjerski odgoj, a ponajpače podesno duhovno vodstvo, pripravi pitomce da slijede Krista Otkupitelja ne­sebično i čista srca. Pod očinskim ravnanjem starješina, uz prikladnu suradnju roditelja, neka provode život, koji će se slagati s mladenač­kom dobi, mladenačkim duhom i razvitkom i neka se taj život po­svema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije, ne zanemarujući odgo­varajuće iskustvo iz života ljudi i povezanost s vlastitom obitelji.[6]

Osim toga, ono što se određuje u slijedećim poglavljima o velikim sjemeništima, ukoliko odgovara svrsi i naravi malog sjemeništa, neka se i u njemu primijeni. Školovanje učenika treba tako urediti da ga učenici mogu nastaviti drugdje bez ikakve teškoće, ukoliko odaberu drugi životni poziv.

Jednaku brigu treba posvetiti njegovanju klice zvanja kod dje­čaka i mladića u posebnim zavodima, koji u nekim krajevima služe i kao mala sjemeništa, a tako i onima koji se odgajaju u drugim ško­lama ili drugim odgojnim sredstvima; s naročitom brigom neka se unapređuju ustanove i drugi pothvati namijenjeni onima koji u odraslijoj dobi odaberu svećenički poziv.

III. UREĐENJE VELIKIH SJEMENIŠTA

 Pastoralni odgoj

4. Velika su sjemeništa neophodna za izobrazbu svećenika. Sav odgoj pitomaca u njima treba da ide za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša po uzoru našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira.[7] Stoga neka se priprave za službu riječi: da objavljenu Božju riječ sve više i više razumiju, razmišljajući posje­duju, riječju i činom očituju. Neka se pripreme za službu bogoštovlja i posvećivanja: da bi molitvom i slavljenjem svetog bogoslužja po euharistijskoj žrtvi i sakramentima ostvarivali djelo spasenja. Neka se pripreme za službu pastira: da bi znali ljudima predstavljati Krista koji »nije došao da mu služe nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih« (Mk 10, 45; usp. Iv 13, 12-17), i da bi postali sluge svima kako bi mnoge pridobili (usp. 1 Kor 9, 19).

Stoga se moraju prema tom pastoralnom cilju zajednički usmjeriti svi programi duhovnog, intelektualnog i disciplinskog odgoja. Svi starješine i profesori trebaju, slušajući vjerno biskupsku vlast, savje­sno i skladno udružiti svoje napore prema tom cilju.

Poglavari

5. Budući da odgoj pitomaca ovisi i o razumnim propisima a najviše o prikladnim odgojiteljima, treba za odgojitelje i profesore izabrati između njih najboljih[8] i treba da se brižljivo pripreme teme­ljitim studijem, odgovarajućim pastoralnim iskustvom i naročitom duhovnom i pedagoškom formacijom. Zbog toga treba uvesti usta­nove koje služe tom cilju ili barem dobro organizirane tečajeve kao i redovite sastanke sjemenišnih starješina.

Starješine i profesori, naime, trebaju biti duboko svjesni u koli­koj mjeri uspjeh odgoja ovisi o njihovu načinu mišljenja i djelovanja; neka pod vodstvom rektora stvore najužu zajednicu duha i djela te čine međusobno i sa svojim studentima onu obitelj koja odgovara Gospodnjoj molitvi »da oni budu jedno« (Iv 17, 11) i u pitomcima hrani radost vlastitog poziva. Neka biskup neprestanom brigom punom ljubavi bodri one koji rade u sjemeništu, a prema samim pitomcima neka se pokaže pravim ocem u Kristu. Napokon, neka svećenici u sjemeništu vide srce biskupije i rado mu pružaju svoju pomoć.[9]

6. U skladu s dobi i stupnjem razvitka pojedinaca, neka se budno i brižno ispita prava nakana i sloboda odluke kandidata, njihova duhovna, moralna i intelektualna prikladnost, odgovarajuće tjelesno i duševno zdravlje, promotrivši i od obitelji možda naslijeđene dispozicije. Neka se ujedno procijeni sposobnost kandidata da nosi terete svećeništva i vrši pastoralne zadatke.[10] U svem tom izboru i ispitivanju pitomaca potrebno je uvijek postupati s dužnom čvrstoćom, pa makar se trebalo tužiti na manjak svećenika,[11] jer Bog ne dopušta da njegova Crkva ostane bez službenika ako se dostojni prihvate a neprikladni očinski pravovremeno usmjere u druga zvanja te pomognu da se, svjesni svog kršćanskog poziva, živo posvete laičkom apostolatu.

Interdijecezanska sjemeništa

7. Tamo gdje pojedine biskupije nisu u stanju dobro urediti vlastito sjemenište, neka se osnuju i unapređuju zajednička sjemeništa za više biskupija ili za cijelu pokrajinu ili za naciju da bi se na djelotvorniji način postigla solidna izobrazba pitomaca, što u toj stvari mora biti najviši zakon. A ta sjemeništa, ako su pokrajinska ili nacionalna, neka se upravljaju po statutima koje su odredili zainteresirani biskupi[12] a odobrila ih Sveta Stolica.

U sjemeništima u kojima je mnogo pitomaca, zadržavši jedinstvo uprave i znanstvene izobrazbe, neka se pitomci na zgodan način raspodijele u manje grupe da bi se bolje zbrinuo osobni odgoj poje­dinca.

 

IV. BRIGA ZA SOLIDNIJI DUHOVNI ODGOJ

8. Duhovni odgoj mora tijesno biti povezan sa znanstvenim i pa­storalnim i, uglavnom uz pomoć duhovnika,[13] mora se udijeliti tako da pitomci nauče živjeti u prisnom i stalnom zajedništvu s Ocem po njegovu Sinu Isusu Kristu u Duhu Svetome. Po svetom ređenju morat će se upriličiti Kristu svećeniku. Neka se navikavaju da kao prijatelji u uskom zajedništvu čitava života budu s njime povezani.[14] Neka tako proživljavaju vazmeno otajstvo da u nj znadnu uvoditi narod koji će im biti povjeren. Treba ih poučiti da traže Krista u vjernom razmatranju Božje riječi, u djelotvornom sudjelovanju u svetim otaj­stvima Crkve, osobito u euharistiji i božanskom časoslovu,[15] u bi­skupu koji ih šalje i u ljudima kojima su poslani, naročito u siroma­šnima, djeci, bolesnima, grešnicima i nevjernicima. Neka sinovskim pouzdanjem ljube i štuju Blaženu Djevicu Mariju koju je Isus Krist umirući na križu dao učeniku za majku.

Neka se brižno njeguju one vježbe pobožnosti koje preporuča poštovanja vrijedno iskustvo Crkve. Treba se pobrinuti da se duhovna izgradnja ne sastoji samo u tim vježbama i da ne gaji samo religiozni osjećaj. Pitomci neka radije uče živjeti prema uzoru evanđelja, ja­čati u vjeri, nadi i ljubavi, da njihovim vršenjem steknu duh mo­litve,[16] postignu snagu i sigurnost svoga zvanja, zadobiju zrelost ostalih kreposti, porastu u revnosti da sve ljude privedu Kristu.

Odgoj crkvenog duha

9. Pitomci neka se tako natope otajstvom Crkve, kako ga je poglavito ovaj Sveti Sabor osvijetlio, da poniznom i sinovskom lju­bavi vezani uz Kristova namjesnika, i – postavši svećenici – pria­njaju uz vlastita biskupa kao vjerni suradnici i složno radeći s braćom svjedoče o onom jedinstvu kojim se ljudi privlače Kristu.[17] Neka uče svim srcem sudjelovati u životu cijele Crkve prema riječima svetoga Augustina: »Onoliko netko ima Duha Svetoga koliko ljubi Kristovu Crkvu«.[18] Neka bude pitomcima sasvim jasno da nisu nami­jenjeni za vladanje i časti, nego su određeni posvema u službu Bogu i pastoralnom služenju. Posebnom brigom neka se odgajaju u sveće­ničkoj poslušnosti, provođenju siromašna života i u duhu odricanja samog sebe,[19] da se tako naviknu spremno se odreći i onoga što je slobodno ali nije od koristi i da se upriliče raspetom Kristu.

Pitomci se imaju upoznati s obvezama koje će preuzeti a da se ne zataji ni jedna teškoća svećeničkog života. Neka ipak u svom budu­ćem radu ne vide gotovo isključivo opasnosti, nego neka se radije tako odgoje da duhovni život što više crpi snagu iz samog njihova pastoralnog rada.

Odgoj za čistoću

10. Neka se pitomci, koji prema svetim i čvrstim zakonima svog vlastitog obreda slijede časnu predaju svećeničkog celibata, brižno odgajaju za takvo stanje u kojem odrekavši se bračne zajednice radi božjeg kraljevstva (usp. Mt 19, 12) prianjaju uz Gospodina nepodi­jeljenom ljubavlju,[20] što vrlo dobro odgovara Novom savezu, svje­doče o uskrsnuću budućeg svijeta (usp. Lk 20, 36 )[21] i primaju vrlo prikladnu pomoć za trajno izvršivanje one savršene ljubavi po kojoj će u svećeničkoj službi moći svima biti sve.[22] Trebaju duboko postati svjesni s kakvom se zahvalnošću ima prihvatiti to stanje, i ne samo kao propis Crkvenog zakona već kao dragocjen Božji dar koji treba ponizno isprositi, kojemu neka nastoje odgovoriti uz pobudu i pomoć milosti Duha Svetoga slobodno i velikodušno. Pitomci neka na dužan način upoznaju dužnosti i dostojanstvo kršćanskog braka, koji pred­stavlja ljubav između Krista i Crkve (usp. Ef 5, 22-33). Neka dođu do spoznaje prednosti Kristu posvećenog djevičanstva,[23] tako da se posvema dušom i tijelom predadu Gospodinu nakon zrelo promišljenog i velikodušnog izbora.

Neka se upozore na opasnosti koje osobito u današnje vrijeme prijete čistoći;[24]neka potpomognuti božanskim i ljudskim sredstvima nauče tako usvojiti odricanje od ženidbe da njihov celibat ne samo ne bi nikako štetio njihovu životu i radu, već da postignu još veću vlast nad svojim srcem i tijelom, puniju zrelost i savršenije shvate blaženstvo evanđelja.

Odgoj za ljudsku zrelost

11. Neka se savjesno obdržavaju načela kršćanskog odgoja i neka se prikladno upotpune novijim spoznajama zdrave psihologije i pe­dagogije. Mudro raspoređenim odgojem neka se kod pitomaca razvija i dužna ljudska zrelost, koja se poglavito posvjedočuje stanovitom postojanošću duha, sposobnošću donošenja odvagnutih odluka i isprav­nim sudom o događajima i ljudima. Neka se bogoslovi privikavaju na to da usklađuju svoju ćud; neka se odgoje da budu jaki duhom i neka općenito nauče cijeniti one kreposti do kojih ljudi više drže i koje preporučuju Kristova slugu[25] kao što su: iskrenost, stalna briga za pravdu, vjernost obećanjima, uglađenost u odnosima, u govoru, čednost povezana s ljubaznošću.

Disciplinu sjemenišnog života treba smatrati ne samo djelotvornom zaštitom zajedničkog života i međusobne ljubavi već nužnim dijelom cjelokupnog odgoja u svrhu postizavanja vlasti nad samim sobom, za razvoj temeljitije zrelosti osobe i za izgradnju drugih vla­stitosti duha koje vrlo mnogo pomažu sređenom i plodnom radu u Crkvi. Neka se ona tako provodi da pitomci steknu nutarnju spo­sobnost da prihvate autoritet starješina na osnovi svog unutarnjeg (usp. Rim 13, 5) i zbog nadnaravnih ra­zloga. Pravila discipline neka se tako primjenjuju prema dobi pito­maca da se oni naviknu, dok postepeno uče sami vladati sobom, raz­borito se služiti slobodom, djelovati iz vlastite pobude i slobodne odluke[26] te sa subraćom i laicima surađivati.

Sav sjemenišni pogon, prožet nastojanjem oko pobožnosti i šutnje te brigom za uzajamnu pomoć, neka se usmjeri tako da bude već neka inicijacija u budući život svećenika.

12. Da bi duhovni odgoj dobio solidnije temelje i pitomci pri­hvatili zvanje zrelo promišljenom odlukom, stvar je biskupa da odrede neki primjereni vremenski razmak za temeljitiju duhovnu pripravu. Na njih također spada da procijene da li je zgodno prekinuti za neko vrijeme studije ili dati priliku za odgovarajuću pastoralnu pripremu da bi se bolje ispitalo da li je pripravnik prikladan za svećeništvo. Biskupi mogu također odrediti prema okolnostima svakog kraja hoće li povisiti dob koja je prema sadašnjem općem pravu određena za ređenje i odlučiti da li je zgodno da bogoslovi nakon završenog teo­loškog studija na neko vrijeme vrše službu đakona prije nego budu zaređeni za svećenike.

 

 V. OBNOVA CRKVENIH STUDIJA

  Humanistička kultura

13. Prije nego sjemeništarci započnu u pravom smislu crkveni studij, treba da steknu humanističku i znanstvenu izobrazbu koja u pojedinim zemljama osposobljuje mladiće da mogu preći na visoke škole; osim toga trebaju vladati latinskim jezikom koji će im omo­gućiti da razumiju i da se služe tolikim znanstvenim vrelima i crkve­nim dokumentima.[27] Neophodan je studij liturgijskog jezika vlastitog svakom obredu, a treba vrlo promicati primjereno poznavanje jezika kojima je pisano Sveto pismo i predaja.

Studij usmjeriti na misterij Krista

14. Kod obnove crkvenih studija treba u prvom redu nastojati da se bolje usklade filozofski i teološki predmeti i da skladno pridonose da se u dušama pitomaca sve više otkriva otajstvo Krista koji zahvaća čitavu povijest ljudskoga roda, koji neprestano utječe na Crkvu i koji poglavito djeluje po svećeničkoj službi.[28]

Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanja saopćio pitomcima, crkvene studije treba započeti Uvodnim tečajem koji će trajati određeno vrijeme. U tom uvodu u studij neka se otaj­stvo spasenja tako izlaže da studenti uoče smisao, raspored i usmjerenje crkvenih studija, i da im to ujedno pomogne da sav svoj život zasnuju na vjeri i njome prožmu, te da se učvrste da pri­hvate svoje zvanje s osobnim predanjem i radosna srca.

Filozofija

15. Filozofske predmete treba tako predavati da se studenti dovedu do temeljite i suvisle spoznaje čovjeka, svijeta i Boga, oslanjajući se na trajno vrijednu filozofsku baštinu,[29] a uzevši u obzir i novija filozofska istraživanja, posebno ona koja imaju veći utjecaj u njihovoj zemlji, te noviji razvoj znanosti, tako da se pitomci pravo shvativši značaj današnjeg vremena, uspješno priprave na dijalog s ljudima svoga vremena.[30]

Povijest filozofije ima se tako predavati da studenti shvate osnovna načela različitih sustava, da ono što u njima uoče kao istinito zadrže, a da budu u stanju korijenje zabluda razotkriti i zabaciti.

Sam način predavanja neka kod studenata budi ljubav prema temeljitom istraživanju, opažanju i izlaganju istine, a također i pošteno priznavanje granica ljudske spoznaje. Osobito neka se pazi na vezu između filozofije i stvarnih životnih problema kao i na pita­nja koja uzbuđuju duše studenata. Treba im također pomoći da zapaze povezanost što postoji između filozofske misli i otajstava spasenja koja se u teologiji promatraju u višem svjetlu vjere.

 Teologija

16. Teološki se predmeti imaju predavati u svjetlu vjere pod vodstvom crkvenog učiteljstva,[31] tako da studenti vjerno crpe kato­ličku nauku iz božanske objave, duboko prodru u nju, učine je hra­nom svog duhovnog života[32] i da uzmognu u svećeničkoj službi tu nauku naviještati, izlagati i braniti.

S naročitom brigom neka se pitomci izobraze u proučavanju Sve­toga pisma, koje mora biti duša čitave teologije.[33] Nakon primjernog uvoda neka se potanko upute u način tumačenja (egzegezu), neka upoznaju najvažnije teme božanske objave i neka u dnevnom čitanju i razmišljanju o Svetim knjigama nađu poticaj i hranu.[34]

Neka se dogmatska teologija tako rasporedi da se najprije izlože biblijske teme. Pitomcima treba pokazati što su oci Istočne i Za­padne Crkve doprinijeli vjernom prenošenju i razumijevanju pojedi­nih objavljenih istina, a tako i daljnja povijest dogme, imajući također u vidu odnos te povijesti dogme prema općoj crkvenoj povijesti.[35] Da bi se zatim što je moguće cjelovitije rasvijetlila otajstva spasenja pitomci neka nauče da u njih pod učiteljem svetim Tomom pomoću spekulacije dublje prodru i shvate njihovu povezanost.[36] Treba ih naučiti da prisutnost i djelotvornost tih otajstava uoče u bogoštovnim činima[37]i u čitavom životu Crkve. Neka nadalje nauče tražitirješenje ljudskih problema u svjetlu objave, primjenjivati vječne istine na promjenljive uvjete ljudskih zbivanja i takve istine saopća­vati na način prilagođen suvremenom čovjeku.[38]

Isto tako treba obnoviti sve ostale teološke predmete u življem dodiru sotajstvom Krista i povijesti spasenja. Naročitu pažnju treba posvetiti usavršavanju moralne teologije. Znanstveno izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom Svetog pisma. Ona treba rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u Kristu i njihovu obavezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta. Isto tako u izlaganju kanonskog prava i predavanju crkvene povijesti treba imati u vidu otajstvo Crkve u skladu s Dogmatskom uredbom o Crkvi koju je proglasio ovaj Sveti Sabor. Sveto bogoslužje koje treba smatrati prvotnim i neophodnim izvorom istinskog kršćanskog duha treba poučavati u skladu s 15. i 16. članom Uredbe o svetom bogoslužju.[39]

Svrsishodno vodeći računa o prilikama u pojedinim krajevima treba pitomce voditi do potpunijeg poznavanja Crkava i crkvenih zajednica odijeljenih od Rimske apostolske stolice kako to propisuje ovaj Sveti Sabor.[40]

Također ih treba uvesti u poznavanje drugih religija koje su više raširene u dotičnoj zemlji kako bi što bolje priznali dobro i istinito što po Božjoj providnosti one posjeduju i naučili pobijati zablude te puninu svjetla istine saopćavati onima koji ga ne posjeduju.

Didaktičke metode

17. Budući da znanstveni odgoj ne smije biti usmjeren na puko saopćavanje pojmova, nego na istinsko unutarnje oblikovanje pito­maca, treba preispitati metode poučavanja. To vrijedi za predavanja, kolokvije i seminarske vježbe, kao i za buđenje samostalnog rada kod pitomaca, bilo pojedinačno bilo u malim skupinama. Neka se savjesno vodi briga o jedinstvu i solidnosti svega odgoja. Zbog toga treba izbjegavati pretjerano nagomilavanje predmeta i predavanja te izostaviti pitanja koja nemaju gotovo nikakva značenja ili koja treba ostaviti za viši akademski studij.

Viši studij

18. Biskupi se imaju brinuti da se mladi ljudi koji su po karak­teru, kreposti i nadarenosti prikladni pošalju u posebne ustanove, fakultete ili sveučilišta da se priprave svećenici s višom znanstvenom spremom u svetim znanostima i u drugima koje se čine prikladnima da bi mogle zadovoljiti raznolikim potrebama apostolata. Neka se nikako ne zanemari njihov duhovni i pastoralni odgoj, naročito ako još nisu zaređeni za svećenike.

 

 VI. O UNAPREĐENJU UŽEG PASTORALNOG ODGOJA

19. Pastoralna briga koja treba prožimati čitav odgoj pitomaca[41] zahtijeva da se pomno pouče u onome što se na poseban način od­nosi na svećeničku službu, poglavito na katehezu i propovjedništvo, na bogoštovlje i dijeljenje sakramenata, na karitativni rad, na službu pomaganja zalutalima i nevjernicima i na ostale dušobrižničke zadatke, brižno se trebaju odgajati u umijeću duhovnog vodstva da bi mogli sve sinove Crkve voditi u prvom redu k pos\e svjesnom i apostol­skom kršćanskom životu te ispunjavanju dužnosti njihova zvanja. Jednakom brigom treba ih naučiti pomagati redovnicima i redovnicama da ustraju u milosti svoga poziva i napreduju u duhu zajednice kojoj pripadaju.[42]

Općenito kod pitomaca treba razvijati sposobnosti koje najviše pridonose dijalogu s ljudima kao što je sposobnost da druge saslušaju i da svoje srce otvore u duhu ljubavi različitim okolnostima ljudske solidarnosti.[43]

20. Neka se pouče također kako će se služiti pomoćnim sred­stvima koja im pruža pedagogija, psihologija i sociologija[44] prema ispravnim metodama i u skladu s odredbama crkvene vlasti. Nadalje, neka se pomno odgoje da bude i unapređuju apostolsku djelatnost laika[45] te da promiču različite i uspješnije oblike apostolata. Neka se prožmu istinskim katoličkim duhom da se tako nauče nadići gra­nice vlastite biskupije, nacije ili obreda i pomažu potrebama čitave Crkve uvijek duhom spremni bilo gdje naviještati evanđelje.[46]

21. Međutim, nije dosta da se pitomci samo teoretski upute u umijeće apostolskog rada nego i praktički. Oni trebaju biti sposobni obavljati svoj rad na vlastitu odgovornost i povezanost s drugima. Zbog toga, već za vrijeme svoga studija, kao i preko praznika treba da se prikladnim vježbama uvedu u pastoralni rad. Te vježbe treba izvoditi metodički i pod vodstvom osoba iskusnih u pastoralnom radu prema razboritom sudu biskupa u skladu s dobi pitomaca i mjesnim prilikama. Treba uvijek držati na pameti kako je pri tom nadnaravna pomoć od odlučujućeg značenja.[47]

 

VII. DALJNJE USAVRŠAVANJE NAKON ZAVRŠENIH STUDIJA

22. Zbog prilika u suvremenom društvu mora se svećenički odgoj nastaviti, upotpunjavati i nakon završenih studija u sjemeništu. Zbog toga moraju biskupske konferencije primijeniti u pojedinim zemljama uspješnija sredstva koja vode tom cilju, kao što su pastoralni instituti koji surađuju s prikladno odabranim župama, zatim sastanci koji se imaju održavati u određeno vrijeme i prikladne vježbe pomoću kojih će se mladi svećenici u duhovnom, intelektualnom i pastoral­nom pogledu postepeno uvoditi u svećenički život i apostolsku djelatnost te ih iz dana u dan sve više obnavljati i gajiti.

 

ZAKLJUČAK

Nastavljajući djelo započeto na Tridentskom koncilu Oci ovog Svetog Sabora s pouzdanjem povjeravaju poglavarima i profesorima sjemeništa zadatak da odgajaju buduće Kristove svećenike u duhu one obnove koju traži ovaj Sveti Sabor. Ujedno one koji se pripre­maju na svećeničku službu žarko potiču da budu svjesni kako im je povjerena nada Crkve i spas ljudi. Prihvaćajući spremna srca odredbe ovog dekreta neka donesu obilne plodove koji ostaju zauvijek.

Sve ovo, u cjelini i u pojedinostima, što je u ovom Dekretu odre­đeno, prihvatiše Oci Svetog Sabora. 1 mi  apostolskom vlašću od Krista nam predanom sve to, zajedno s časnim ocima u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da to što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.

 

U Rimu, kod Svetog Petra, dana 28. listopada 1965.

 

Ja, PAVAO,

biskup katoličke Crkve

(slijede potpisi Otaca)